Povijest ketogenih dijeta
U prošlosti su mnogi zagovarali liječenje epilepsije prehranom. Takvi su tretmani uključivali pretjeranu ili ograničenu konzumaciju hrane. Post (gladovanje) je prepoznat za liječenje mnogih bolesti i to već prije 2 500 godina te je opisan u Hipokratovoj zbirci kao jedina terapijska mjera za liječenje epilepsije. Pet stoljeća kasnije, post u liječenju epileptičnih napadaja dokumentiran je i u Biblijskim spisima gdje se navodi da je Isus izliječio dječaka oboljelog od epilepsije postom i molitvom.

Prvu modernu upotrebu posta za liječenje epilepsije zabilježio je par pariških liječnika 1911. godine. Liječili su 20 djece i odraslih s epilepsijom i izvijestili da su epileptični napadaji bili manje ozbiljni za vrijeme gladovanja. Suvremeni izvještaji o postu su zabilježeni početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, a 1921. godine izvršena su dva ključna zapažanja. Primijećeno je da se aceton i β-hidroksibutirat (ketonska tijela) proizvode kod zdravih ispitanika koji su gladovali ili konzumirali obroke s niskim udjelom ugljikohidrata i visokim udjelom masti. Istodobno, dr. Wilder s Mayo klinike je predložio da se blagodati posta mogu osigurati ako se ketoza postiže na drugi način. Wilder je predložio da se takva prehrana isproba kod oboljelih od epilepsije. Smatrao je da bi trebala biti jednako učinkovita kao i post, ali bi se mogla održavati dulje vremensko razdoblje. Wilder je nakon toga izvijestio o oboljelima koji su se liječili dijetom za proizvodnju ketonskih tijela na Mayo klinici i skovao izraz ˝ketogena dijeta˝. Nakon toga, dr. Peterman s Mayo klinike je izvijestio o izračunu makronutrijenata (ugljikohidrata, bjelančevina i masti) za ketogene dijete koji je sličan onom koji se koristi i danas, a iznosio je: 1 gram bjelančevina po kilogramu tjelesne mase na dan (za djecu), 10 do 15 grama ugljikohidrata na dan dok se ostatak energetskog unosa upotpunio mastima. Peterman je dokumentirao važnost podučavanja skrbnika o upravljanju prehranom prije bolničkog otpusta, individualizaciji prehrane i strogom nadzoru. Također je primijetio poboljšanja u ponašanju i kognitivnim sposobnostima oboljelih koji su provodili ketogenu dijetu. Nakon početnih izvještaja brzo su uslijedili rezultati drugih klinika koji su potvrdili učinkovitost dijete. Njeno korištenje je zabilježeno u gotovo svim sveobuhvatnim udžbenicima o epilepsiji kod djece između 1941. i 1980. godine. Većina tih tekstova imala je cjelovita poglavlja koja opisuju prehranu, njeno uvođenje, izračune makronutrijenata te važnost planiranja obroka. Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina ketogena dijeta je bila široko korištena. U svom udžbeniku iz 1972. godine, dr. Livingston je uključio i rezultate provedbe dijete kod preko 1 000 djece oboljele od epilepsije koje je nadzirao tijekom prethodnih desetljeća. Izvijestio je o potpunoj kontroli epileptičnih napadaja kod 52% sudionika dok je dodatnih 27% postiglo poboljšanu kontrolu.

Kada je fenitoin dospio na tržište, pažnja liječnika i istraživača preusmjerila se na razvoj novih antikonvulzivnih lijekova. S ovim lijekom započela je nova era, era farmakološkog liječenja epilepsije koja nije išla u prilog ketogenim dijetama. Kako su novi antikonvulzivni lijekovi postali dostupni, ketogena dijeta se koristila sve manje. Nakon uvođenja natrijevog valproata u kliničku praksu, vjerovalo se da će ova masna kiselina razgranatog lanca uspješno liječiti djecu oboljelu od sindroma Lennox-Gastaut koja su prethodno provodila ketogenu dijetu te da upotreba dijete više neće moći biti opravdana. Dječji neurolozi su bili uvjereni da su racionalno dizajnirani antikonvulzivni lijekovi nada za budućnost. Posljedično je sve manje djece provodilo ketogenu dijetu pa se smanjio i broj nutricionista obučenih za provođenje iste. Nedostatak educiranih zdravstvenih djelatnika uzrokovao je često provođenje ketogenih dijeta bez ispravnih izračuna što je dovelo do percepcije da je dijeta neučinkovita.

Dramatična promjena uslijedila je nakon povećane pozornosti medija. Emitiran je televizijski program koji se temeljio na istinitoj priči o Charlieju, dvogodišnjem dječaku s tvrdokornim generaliziranim napadajima. Unatoč korištenju raznih antikonvulzivnih lijekova, ovaj dječak je i dalje imao učestale epileptične napadaje. S obzirom na to da im je ponestalo izbora za liječenje, odlučili su započeti provedbu ketogene dijete. To je bila prekretnica u njihovom životu jer je Charlie iznenađujuće brzo postigao potpunu kontrolu epileptičnih napadaja! S obzirom na tadašnju nedostupnost ketogenih dijeta i u želji da to i promijeni, Charliejev otac je osnovao ˝Charlie Foundation˝. Organizacija je distribuirala informativne videozapise za roditelje, videozapise s uputama za provedbu ketogenih dijeta za liječnike i nutricioniste te podržavala istraživanja što čini i danas. Charliejev otac je 1997. godine režirao film ˝First Do No Harm˝, na temelju vlastitog iskustva, u glavnoj ulozi s Meryl Streep koji se emitirao na nacionalnoj televiziji. Nekoliko godina kasnije, točnije 2004. godine, Emma Williams je osnovala Matthew’s friends na temelju vlastitog, pozitivnog iskustva provedbe ketogene dijete. Njen sin, Matthew, boluje od sindroma Dravet, a prije uvođenja dijete bi imao i oko 1 000 epileptičnih napadaja tjedno. Nakon inicijacije ketogene dijete Matthew je, baš kao i Charlie, postigao potpunu kontrolu epileptičnih napadaja! Organizacija je provodila aktivnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu, no vrlo brzo se proširila u druge europske zemlje, ali i šire (Kanada, Novi Zeland). Aktivno djeluju u području primjene ketogenih dijeta za različita oboljenja te pružaju informacije i podršku roditeljima/skrbnicima, provode edukacije zdravstvenih djelatnika te podržavaju znanstvena istraživanja.

Primjena ketogenih dijeta u kliničkoj praksi je ponovno oživjela posljednjih godina, a moderna klinička istraživanja utvrdila su da je liječenje tvrdokornih epilepsija ketogenim dijetama vrlo učinkovito. Danas je provedba dijeta široko rasprostranjena među brojnim zemljama svijeta. Međutim, još uvijek ima zemalja u kojima korištenje dijeta i dalje uvelike ovisi o percepciji liječnika i javnosti. Stoga, treba još puno raditi na poboljšanju percepcije korisnosti ketogenih dijeta, tretmana koji se ravnopravno uspoređuje i s novijim lijekovima za liječenje tvrdokornih epilepsija.